Odlučio sam više ne žuriti

Autor teksta: Alan Žepec

Kaže mi taksist: “Oprostite, mogao sam odabrati i brži put”. Moj odgovor: “Sve je dobro, nikamo ne žurim”. U dućanu mi prodavačica kaže: Oprostite, evo za minutu, ostala sam bez papira u kasi.”. Odgovor: “Sve u redu, ne žurim se”.

Od kada sam odlučio manje žuriti, doživljaj vremena i unutarnjeg mira mi se počeo mijenjati. Ono što me prije činilo napetim, sad više nema toliko utjecaja. Ljudi koji su me prije nervirali svojom sporošću, sad su ljudi koji nešto rješavaju ili su jednostavno u svojoj svojoj brzini (koja bi mi prije bila spora, a sada nije).

Putovanje u Indiju

Kad sam otišao u Indiju, prvo što sam primijetio je sporost. Na primjer, odlazak na ručak traje tri sata. Prvih nekoliko dana naš um reagira na to laganom nervozom i napetošću. Jednostavno, u uspredbi s indijskom brzinom, mi djelujemo kao da smo u sprintu cijelo vrijeme. Napeti, nervozni i lagano znojni. Nakon nekoliko dana kreće opuštanje. Zapravo, ego se preda jer nema rješenja za tu zagonetku. Jedino što može je predati se. A kad se preda, dolazimo u jedan novi ritam koji više nalikuje laganom povjetarcu. Ako smo prije živjeli kao u naletima bure, sad smo lagani povjetarac koji nehajno, opušteno i sretno pirka gradskim ulicama i parkovima. Stigao je mir.

Kad usporimo, zapravo usporavamo na prirodnu brzinu života. Um se umiri, tijelo se umiri i duša odahne. Mir počne ulaziti u odnose, zadatke i ciljeve. Mir postaje sve više obrazac. Čak i kad trebam nešto na brzinu napraviti, ta brzina ide iz mira. Jer je temeljna energija mir, koja ima periode nemira. Nema mira bez nemira. Mi ne bismo znali što je mir da nema nemira. Tako da je nemir u redu, ako stanuje u miru.

Zašto moramo ubrzati?

Životne okolnosti nas ponekad stavljaju u stanje da moramo ubrzati. Dok su na primjer djeca mala, zadaci veliki, a podrške malo. Ali i u tom prostoru imamo priliku donijeti odluku za mirne trenutke. Čisto da ih sačuvamo, da ne zaboravimo da postoje.

Mir ili nemir je velikim dijelom naša slobodna volja. Kad se stanar “nemir” udomaći u našem Biću, teško ga je poslije izbaciti. Ono što je važno je da se prisjetimo da smo mi stanodavac. Mi smo iznajmili stan nemiru, i taj isti nemir možemo polako izbaciti iz vlastitog stana.

Kako “usporiti”?

Odlučivanjem za mir, prvo što možemo je usporiti. Kad ujutro krećem u dan, ako osjetim da um kreće u ubrzanje, usporim. Na primjer, meni je puno pomoglo ići do ureda pješice ili tramvajem. Sve što trebam je krenuti na vrijeme. Drugo, ako mogu, odaberem koliko ću si događaja u tom danu staviti u raspored. Treće, kad sam u nekom redu i čekam, odabirem (ne uspijem uvijek), samo biti i čekati. Bez odgovaranja na mobitel ili gledanja društvenim mreža. Međutim, najvažnije od svega je usporiti tok vlastitih misli. S usporavanjem misli, prirodno će se usporiti i moje djelovanje.

Dakle, mi imamo slobodu. Ne potpunu, ali najčešće, mi smo ti koji biramo mir ili nemir. Mi smo stvaraoci trenutaka. Skup tih trenutaka na kraju zovemo život.