Koje su prednosti inkluzivnosti u kompanijama koje potiču raznolikost?
Ljudi s različitim obrazovanjem, porijeklom, radnim iskustvom, stručnim znanjem i drugačijim pogledom na život donose drugačija rješenja u radnoj sredini.…
Kutak za lidere Kaže mi klijent da mu se ne da baviti baš neugodnim emocijama, da je introvertiran, da mu je nelagodno i da sve što ga do sada „nije uništilo, ojačalo ga je“. Meškolji se preda mnom, zauzima obrambeni stav, uznemiren je..cijeli se „smanjio“ dok mi to govori. (Čudim se da je dopustio da njegovim slučajem, naravno anonimno, započnem kolumnu). Isti taj klijent je, kad ode s coachinga, velika faca u svom okruženju. I poslovnom i privatnom.
Macho frajer. Onakav kakve svi povremeno srećemo.
Da se razumijemo, ja ga u potpunosti shvaćam i on je dobro prilagođen društvu u kojem su na tronu vrijednosti kakve jesu. Društvu u kojem ljudi, misleći da si rade dobro, često svoju ranjivu, emocionalnu stranu nastoje zatomiti, negirati, uništiti… rade kojekakve gluposti. (Važna napomena – gotovo svatko je barem u nekoj fazi svog života tako funkcionirao). I onda dolaze razni problemi čiji su uzrok često potisnute emocije. Zubi su se stiskali previše. Predugo se vjerovalo u one dobre stare „samo slabići plaču“ i „što te ne uništi, ojačat će te“. Što će ojačati? Samo iluziju o sebi samome kao nadnaravnom biću. A dobro znamo što se s iluzijama događa kad se, prije ili kasnije, žestoko sudare s realnošću. Svatko tko želi (p)ostati uravnotežen i zadovoljan upravo svoju slabu, nježnu stranu mora prihvatiti i čuvati.
Prihvati li osoba da nije i ne mora uvijek biti najsnažnija i najpametnija, to joj omogućuje mnogo tolerancije prema sebi i drugim ljudima, prema njihovim nedostacima, krizama koje ponekad prolaze. To joj omogućuje da prihvati sve ono što je okružuje. A prihvaćanje znači da vas sve to ne može „izbaciti iz takta“. Možda zvuči paradoksalno, ali ako osoba ima dovoljno unutarnje snage da u cjelosti prihvati sebe, a zatim druge i njihove nedostake, da razumije krize kroz koje prolaze, onda postaje snažnija. Upravo obrnutim putem od onoga kojeg propagira macho kultura (po čijim pravilima igraju i žene, naravno, ne samo muškarci) koja se nasilno želi „otarasiti slabosti“.
Klijentu hvala na inspiraciji. Meni se odmah nametnulo pitanje – što je ustvari macho u tome da se netko „smanji“ kad se o bilo čemu govori? Što je macho u tome da se vlastita nesigurnost manifestira kao prenaglašeni autoritet, da se glume snaga i moć? Nije li puno snažnije ništa ne glumiti? Sjediti uspravno kad se priča o bilo kojoj temi, pa i neugodnim emocijama? Uvijek sjediti uspravno.
Jer bolje se osjećati ugodno u vlastitoj koži nego se neugodno meškoljiti u kožnoj fotelji, zar ne?
