Što danas uopće podrazumijevamo pod ženskom snagom?
Već godinama ženama govorimo da trebaju biti snažne. Samopouzdane, ambiciozne, asertivne, odlučne, spremne preuzeti rizik i zauzeti svoje mjesto. No istodobno, kada žena zaista zauzme prostor, vrlo brzo počinjemo procjenjivati način na koji to čini. Je li previše direktivna? Previše hladna? Previše ambiciozna? Je li dovoljno empatična? Je li još uvijek „ženstvena”?
Zato mi se čini da pitanje ženske snage nije samo pitanje toga koliko smo snažne. Možda je još važnije pitanje koliko si dopuštamo biti ono što jesmo.
O tome često razmišljam u razgovorima sa ženama. Imam snažnu potrebu to podijeliti sa svojim prijateljicama, kolegicama i klijenticama, koje su mahom fantastične žene. Upoznajem mnogo zanimljivih i predivnih žena. I srce me boli kada vidim koliko se guše u vlastitoj nesigurnosti. U kojoj se, da se razumijemo, gušim i ja.
Možda upravo zato ne vjerujem u jednu univerzalnu definiciju ženske snage.
Ženska snaga je možda u tome da imaš slobodu biti takva kakva jesi. Biti cijela, bez odbacivanja bilo kojeg svojeg dijela.
Može biti da sam u nekom trenutku ranjiva i svoju ranjivost nosim na dlanu. Može biti da se sramim. Može biti da osjećam nevjerojatan nalet snage. Mogu biti vrlo direktivna, a mogu voditi toplinom i empatijom. Sve je to žena.
Problem nastaje kada počnemo vjerovati da je jedna od tih verzija ispravnija od druge.
Žene se vrlo lako nađu između dva polariteta. Ako su direktivne, ambiciozne i znaju što hoće, mogu biti označene kao hladne, agresivne ili „teške”. Ako nisu dovoljno direktivne ili ambiciozne, onda možda nisu dovoljno sposobne za vodeću poziciju.
Kao da od žene ne očekujemo samo da bude kompetentna. Očekujemo da bude kompetentna na pravi način.
Psihologija već desetljećima istražuje upravo taj nesklad između očekivanja vezanih uz žene i očekivanja vezanih uz lidere. Teorija kongruencije uloga Eagly i Karaua (2002) pokazuje da je tradicionalna slika žene više povezana s toplinom, brigom i usmjerenošću na odnose, dok se od lidera očekuju asertivnost, odlučnost, samostalnost i usmjerenost na zadatak. Kada žena pokazuje osobine koje povezujemo s učinkovitim vodstvom, može se pojaviti nesklad s očekivanjem kakva bi žena trebala biti.
To stvara paradoks: žena može biti procijenjena kao kompetentna, a istodobno manje prihvatljiva zato što način na koji pokazuje kompetenciju odstupa od očekivanja.
U eksperimentalnoj studiji Phelan, Moss-Racusin i Rudman (2008), u kojoj je 428 sudionika procjenjivalo muške i ženske kandidate za menadžerske pozicije,. Žene koje su pokazivale izrazito odlučno i dominantno ponašanje, procijenjene su kao vrlo kompetentne, ali su im pripisane slabije socijalne vještine nego muškarcima koji su se ponašali na isti način. Još je važnije da su kod tih žena socijalne vještine više utjecale na odluku o zapošljavanju nego kompetencija. Drugim riječima, kriterij se za njih pomaknuo upravo prema onome u čemu su navodno bile slabije.
To je jedna od onih situacija u kojima istraživanje daje vrlo precizan jezik za ono što žene često intuitivno osjećaju.
Ako si kompetentna, postavlja se pitanje jesi li dovoljno ugodna?
Ako si ambiciozna, postavlja se pitanje jesi li previše ambiciozna?
Ako si odlučna, postavlja se pitanje gdje je nestala toplina?
A ako si topla, empatična i usmjerena na odnose, odjednom se pitamo imaš li dovoljno odlučnosti za liderstvo?
Kao da žena nikada nije samo ono što jest. Uvijek je nešto u odnosu na očekivanje.
Zato je zanimljivo kada se kaže da se žene u korporativnom svijetu moraju ponašati kao muškarci kako bi napredovale.
Razumijem odakle ta ideja dolazi. Muškarci su povijesno bili većina na pozicijama moći. U velikoj su mjeri oblikovali institucije, organizacije i pravila igre. Ali iz toga ne slijedi da su odlučnost, strategija, racionalnost ili ambicija po svojoj prirodi muške karakteristike.
To su naprosto, ljudske karakteristike.
Ovdje mi je zanimljivo promišljati o Jungovim pojmovima anime i animusa, kao komplementarnim aspektima psihe (koje je povezivao sa ženskim i muškim principom unutar osobe), iz današnje perspektive. Njegova je teorija nastala u specifičnom kontekstu svoga vremena, u kojem su se ideje o muškom i ženskom oblikovale kroz znatno čvršće rodne uloge nego danas. Danas se možemo zapitati što se događa kada različite kapacitete prestanemo vezivati isključivo uz rod?
Možda pitanje zato nije koji su kapaciteti muški, a koji ženski, nego kako u sebi razvijamo, osvještavamo i integriramo različite kapacitete koji nam stoje na raspolaganju.
Dakle, možemo li stvari postaviti ovako: razum nije muški princip, empatija nije ženski princip. ambicija nije muški princip, ranjivost nije ženski princip.
Žena koja je direktivna ne ponaša se kao muškarac. Ona je žena koja je direktivna.
I žena koja vodi toplinom nije manje sposobna liderica. Ona je žena koja vodi toplinom.
To je važno jer nas svako novo etiketiranje ponovno vodi unatrag. Ako ženama kažemo da sada moraju biti određena vrsta snažne žene, samo smo jednu normu zamijenili novom. Integracija nas ne tjera da biramo između, nego dopušta slobodu da budemo više toga.
Istraživanja liderstva ovdje otvaraju vrlo zanimljiv paradoks.
Meta-analiza Paustian-Underdahl, Walker i Woehr (2014), koja je obuhvatila 95 studija i 99 neovisnih uzoraka, pokazala je da se muškarci i žene, kada se promatraju sve procjene zajedno, ne razlikuju značajno u percipiranoj učinkovitosti liderstva. Kada su učinkovitost procjenjivali drugi, žene su u prosjeku bile procijenjene čak nešto učinkovitijima od muškaraca, dok su muškarci svoju učinkovitost procjenjivali višom nego žene svoju.
To ne znači da su žene „bolje liderice”. Ali otvara važno pitanje: što se događa kada ljudi oko nas vide nešto što mi same ne vidimo?
Nerijetko, žena može imati rezultate, iskustvo, kompetencije i povjerenje ljudi oko sebe, a ipak osjećati da još nije dovoljno dobra. Može biti unaprijeđena i pitati se je li doista spremna. Može dobiti potvrdu izvana, a iznutra ostati sumnjičava.
Upravo taj raskorak vrijedi istražiti.
Najjednostavnije je zaključiti da je problem u tome što ženama nedostaje samopouzdanja. Međutim, odgovor je slojevitiji i dublji: ženama nedostaje dopuštenje da vlastitu kompetenciju prepoznaju kao činjenicu, a ne kao nešto što moraju iznova dokazivati.
Imposter fenomen (često zvan i imposter sindrom) postao je gotovo svakodnevni dio poslovnog rječnika. No zanimljivo je da su ga psihologinje Pauline Clance i Suzanne Imes još 1978. opisale kroz iskustva visoko uspješnih žena koje, unatoč stvarnim postignućima, svoje uspjehe teško pripisuju vlastitim sposobnostima i imaju osjećaj da su na neki način „prevarile” okolinu koja ih smatra kompetentnima.
Danas znamo da imposter sindrom doživljavaju i muškarci, premda novija istraživanja pokazuju da žene u prosjeku prijavljuju više takvih iskustava, intenzitet se razlikuje među populacijama, kulturama i kontekstima.
Kako žena koja izvana djeluje kompetentno počne sumnjati u vlastitu kompetenciju? Kako žena koju drugi vide kao uspješnu može sama sebi govoriti da joj nešto nedostaje?
Imam prijateljicu koja ne može biti ženstvenija, a istodobno je izuzetno inteligentna i uspješna. I ona kaže: „Ja nemam dovoljno tog ženskog principa.”
Moj zapanjeni odgovor je: „Pa gotovo ne poznajem ženstveniju ženu od tebe.”
Zanimljivo je koliko duboko možemo usvojiti ideju da nam nešto nedostaje. Čak i kada izvana gotovo svi pokazatelji govore suprotno.
Možda zato nije dovoljno paušalno govoriti ženama da trebaju više vjerovati u sebe, ako ih zapravo u toj vjeri ne podržava puno toga. Ponekad nije problem samo u količini samopouzdanja već i u kriterijima prema kojima smo naučile procjenjivati same sebe.
Tako često čujemo ili čak izgovaramo potpuno paradoksalne rečenice: „Moram biti sposobna, ali ne smijem biti previše dominantna.“ Ili „Moram biti ambiciozna, ali ne smijem djelovati sebično.“ Ili pak „Moram biti ženstvena, ali ne smijem biti previše nježna da ne bih djelovala slabo.“
Kada su kriteriji tako proturječni, nije teško razumjeti zašto se unutarnji osjećaj kompetencije ponekad ne podudara s onim što se događa izvana.
Znamo priče o ženama koje su se u kriznim situacijama pokazale snažnijima nego što su mislile da mogu biti. O majkama koje pokušavaju zaštititi dijete, o ženama koje u opasnosti reagiraju brže i odlučnije nego što su ikada mislile da mogu. Takve se priče često opisuju kao „nadljudska snaga”.
Znanost je, naravno, opreznija. Akutni stres pokreće složene fiziološke reakcije koje pripremaju organizam za suočavanje s prijetnjom, a u određenim okolnostima može utjecati i na percepciju boli i napora. Ne postajemo nadljudi. Naš organizam u takvim situacijama može mobilizirati resurse koji u svakodnevnim okolnostima nisu toliko aktivirani.
Ali psihološki dio tih priča još je intrigantniji: kada treba zaštititi nekoga koga volimo, ponekad prestajemo pregovarati sami sa sobom.
Ne pitamo se jesmo li dovoljno sposobne. Ne pitamo se jesmo li dovoljno snažne. Jednostavno djelujemo.
Zašto je ponekad tako lako pronaći snagu kada treba zaštititi nekoga koga volimo, a toliko teško tu istu snagu pronaći kada trebamo zaštititi sebe? Zašto ćemo drugoj ženi reći da zaslužuje priliku, a sebi reći da možda još nismo spremne?
Možda je dio ženskog osnaživanja upravo u tome da tu snagu prestanemo čuvati samo za druge.
Zato ne mislim da ženama treba još jedna definicija toga kakve bi trebale biti.
Ne moraju postati direktnije. Ne moraju biti nježnije. Ne moraju biti glasnije, ambicioznije ili samouvjerenije samo zato da bi bile uspješne. Isto tako, žena ima pravo voditi strategijom i empatijom. Ima pravo biti vrlo direktna, ali i ranjiva. Ima pravo danas biti jedno, a sutra nešto drugo.
Sve je to žena.
Mislim da se trebamo osnaživati, ali ne tako da jedna drugoj stalno objašnjavamo kakve bismo trebale biti. Trebamo se osnaživati tako da jedna drugoj pomognemo prestati vjerovati da nam nešto nedostaje.
Jer sutra možemo biti drugačije nego danas: ja sam i ona koja je u jednom trenu sigurna, a u drugom sumnja. U tome i jest ljepota.
Mladim ženama koje se još pronalaze u korporativnom svijetu bih rekla ono što i sama pokušavam živjeti: radi na sebi, pogledaj i istraži sve dijelove sebe, integriraj ih i to emitiraj prema van.
Glasovi i zahtjevi oko nas nikada nisu bili brojniji, glasniji i intenzivniji. Zato je važno odgovor na pitanje „jesam li dovoljno dobra?” ne tražiti upravo u njima.
Uostalom, što ako smo sasvim dovoljno snažne, ali smo predugo učile sumnjati u to?
I što ako nam ne treba još jedna definicija žene kakva bismo trebale postati, nego malo više slobode (od tuđih i svojih očekivanja) da budemo ono što jesmo?
Što god budemo, bit će dovoljno.
Autorica: Mirna Lipošinović
Executive coach, certificirana Design Thinking facilitatorica, geštalt praktičarka i voditeljica LQ programa