Planina – to si TI

Osobna priča o usponu na prijevoj Thorung La u Himalaji i spoznajama koje takvo iskustvo donosi.

Ovo je priča o pomicanju. Sebe. Ciljeva. Granica. O onom prvom mrskom koraku koji napraviš protiv svoje inercije, fizičke, a češće mentalne. A onda, gledajući unatrag, kao ja sada, zahvališ sebi i bogu u sebi na tom ključnom koraku koji te lansirao na novi nivo videoigrice.

Te sam se godine osjećala kao da mi je život postao pretijesan.

Znala sam da mogu i želim dalje, više i bolje, ali istovremeno nisam imala energije napraviti niti jedan konkretan korak naprijed. Bila sam taoc sabotera koji su u mojoj glavi držali sjednice zašto je bolje ne činiti ništa.

A onda mi je na jednom sastanku klijent maratonac rekao da on trči zbog svog duha, a ne zbog tijela: „Ako želiš pomaknuti duh, prvo pomakni tijelo”.

I meni se upalila lampica. Pa da! Idem si zadati atraktivan cilj koji me istovremeno privlači i plaši, pa da mu ne mogu pristupiti nonšalantno. Cilj koji zahtijeva disciplinu, ali koji je i jasna nagrada za uloženi trud.

Za šest mjeseci popet ću se na Thorung La, prijevoj na 5.500 mnv na Annapurni u nepalskim Himalajama, odlučila sam.

Moj cilj bio je jasan, konkretan i mjerljiv. No svrha i smisao bili su mnogo opsežniji. Svrha je bila trenirati disciplinu, nadvladavati vlastitu inertnost kada mi se ne da trenirati i kasnije, kada postane teško hodati, nastaviti dalje.

Smisao cijele ove ekspedicije bio je razviti samopouzdanje – sposobnost da se u ključnim trenucima mogu pouzdati u vlastite odluke, snagu i prisutnost, pouzdati se u to da ću sebi biti najvjerniji saveznik.

Svaka velika pobjeda kreće s mini pobjedom

Bila je zima, ali ni kratki i hladni dani nisu me demotivirali. Dapače, nisam preskočila niti jedan dan treninga tih šest mjeseci – svakodnevna joga, tri puta tjedno teretana, tri puta tjedno noćni usponi na Sljeme.

Osim tijela, trenirala sam i um, jer dobro je imati ga na svojoj strani u kriznim situacijama, ali i zato što sam htjela naučiti razlikovati trenutke kada ima smisla pomicati vlastite granice od onih kada je mudrije stati.

Svakodnevne vježbe disanja i meditacije pomagale su mi ostati prisutna u nelagodi. Svaki odrađeni trening, pogotovo onaj na koji mi se nije išlo, bio je moja mala pobjeda.

I sve to radi 2 minute na 5.500 metara?

Sam uspon na Annapurnu trajao je dva tjedna.

Odlučila sam ići sama – bez vodiča, bez grupe, bez nosača. Sama.

Željela sam si i omogućiti da poslušam sve te sabotere u svojoj glavi, željela sam im dati prostora da se izjasne. Tako da je to zapravo bio jedan svojevrsni team building.

No u tom prekrasnom krajoliku, u trenucima kada je ruksak od 18 kg težio kao da ima 100, kada mi je vjetar u prsa otežavao svaki sljedeći korak, ja sam čula samo ritam vlastitog disanja, savršeno usklađenog s ritmom koraka. Ekipa u glavi je utihnula.

Kada sam stigla na Thorung La, nisam osjećala ništa osim razarajuće glavobolje.

Tek kada sam se osvrnula oko sebe i vidjela ljude koji plaču što su stigli na vrh, kada sam osvijestila da su oko mene samo vrhovi 8-tisućnjaka i indigo plavo nebo, osjetila sam zahvalnost što sam sebi omogućila ovo moćno iskustvo.

Planina si ti

No ono najvažnije ponijela sam sa sobom u svakodnevni život.

Po povratku s Himalaje trebala sam održati predavanje na konferenciji pred tristotinjak ljudi. Za introverta poput mene to je zaista izazov. Bio.

Pred izlazak na binu, prizvala sam onaj prizor s vrha svijeta i onaj osjećaj da se mogu pouzdati u sebe i da sam prošla i teže uspone od te tri stepenice koje vode na binu.

Tada mi je postalo jasno da smisao ciljeva nije samo u njihovom ostvarenju, nego u povjerenju koje gradimo u sebi dok do njih dolazimo.

___

Autorica je poslovni psiholog, komunikolog i coach s dugogodišnjim iskustvom u vođenju MBA programa te programa cjeloživotnog obrazovanja za lidere. Dugi niz godina članica je LQ tima, gdje kroz programe za lidere pomaže pojedincima i timovima da rastu i pomiču svoje granice.

Autor: Ivana Conjar