Sanja Zdunić: Kakav coaching? JA sam šefica

Kutak za lidere Da mi je šefovati, pa da znam da vrijedim. Od spretne tajnice, asistentice za lijevo, pa desno …dogurah do “Chief on duty”. Vau, guštaj, gušterice! Dobro se sjećam te vizitke, još ju negdje potajice čuvam. Koraljka se sirota mučila kako da taj “title” prevede na hrvatski. Lijepo sam joj govorila, piši “šefica”, ne mudruj oko odgovornosti i zaduženja. Što ima veze što znači, piše “Chief”, je’l piše, piše.

Započinje moja avantura šefovanja – nezdrava faza hranjenja vlastitog ega. Prvo kupiš štiklu i to crnu da ti paše na sve. E sad već imaš visinu, a kažu da šef mora imati “big picture”. Jest da te “big picture” košta žuljeva i kurjih očiju, al stisneš zube, malo rakijice na vaticu i ideš dalje hrabro ne propuštajući životne prilike. Crni sakač je tu, bijela košulja, … vrijeme za “walk the talk”. Moraš imati potpetice, inače te ljudi jednostavno ne čuju i ne osjećaju tvoju prisutnost kao šefice. Dodijeljen mobitel postaje vaša krunica, nosite ga sa sobom obavezno na WC, tako svima dajete do znanja da ste dostupni baš uvijek i svagda. Pričajte na mobitel non- stop, fejkajte, to donosi imidž “always busy” šefice. Faca do boli. Parking vam je naravno osiguran iz jednostavnog razloga da ne kasnite na posao i budete uzoran “role model”.

To su bili moji prvotni alati vođenja ljudi – štikla, sakač, mobač, tutač, vizitka, parking i veliki stolac. Da mi je tad uletio Žepec s coachingom, vjerojatno bih mu s visoka rekla: “Momak, mnogo si lep, al vrata su ti lijevo”!
Čekić je bio moj osnovni alat upravljanja. Delegiranje i razvoj ljudi je za mene bila nepoznanica. Zato su moji vikendi bili umorni i stresni, brzinskog ručka i nervozne ljubavi. Pogreške nisam tolerirala nikome. Zvali su me “nice bitch”.

A onda su me poslali na moju prvu edukaciju: Menadžerske vještine, 1, 2, 3, …… i desio se prvi klik u mojoj glavi. Došla sam u ured, uzela spužvu i pomahnitalo obrisala sve što je pisalo na ogromnoj radnoj ploči. Potom sam na ploču mirno napisala:

GREŠKE SU PRILIKA ZA UČENJE!
RAD JE IGRA, ŽIVOT JE OZBILJNA STVAR!

Bravo Zdunka! To,…. pljeskali su moji ljudi. A ja sam tiho u sebi slavila svoje prvo veliko O, osvještavanje. Mijenjala sam poslove i ljude koje sam vodila. Šefovala drugima, trpjela svoje šefove. Nekima bila beskonačno odano, zbog nekih se znojila, od nekih micala pogled, što od straha, što od gađenja.

Odavno više ne šefujem, trener sam, coach i lider. Učinih bogat iskorak za sebe upravo kroz coaching i našu Q akademiju. Imam sasvim druge alate u vođenju – hrabrost da skinem štiklu i obučem balerinke, skroz ravne, parking plaćam sama, mobitel kihava, sako me sputava. Naučila sam praštati greške drugima i samoj sebi i hrabriti nove pokušaje. Naučila sam voljeti, razumjeti i prihvaćati. Sjećam se otkačenog Knjaza koji je želio da na njegovoj vizitki piše “šef sale“, nikad salu čovjek vidio. Kad bih mogla sama dizajnirati moju vizitku, na njoj bi pisalo: “Ja sam čovjek, baš kao i vi”.