Ne znam.

Kad sam razmišljao o pisanju ovog bloga, prva misao bila je – ne znam što bih pisao. I upravo tada sam shvatio: NE ZNAM je idealna tema!

Zašto?

Jer svaki put kad radim s klijentima ili polaznicima, bilo na coachingu, akademijama ili radionicama, postoji trenutak kad postavim pitanje osmišljeno da ih potakne na razmišljanje, introspekciju i rast. I znate što najčešće čujem? Ne znam.

Kako to?

Pa jednostavno – ne znam je naša prva crta obrane kada nas netko natjera da malo dublje zagrebemo po sebi. To ima veze s našim egom i uvjerenjima iz prošlosti – onima koji nam stalno šapuću: “Moraš biti prihvaćen!” Još u doba pračovjeka, ako te pleme odbacilo jer si rekao nešto “čudno,” život ti je doslovno visio o niti (ili koplju). Danas možda više ne živimo u pećinama, ali taj osjećaj neprihvaćenosti i dalje peče kao plamen na roštilju. No ne znam nije kraj. Ne znam je zapravo pauza. To je trenutak kad mozak klikne na “pauziraj” i postavi interno pitanje: Je li ovo sigurno? Smijem li reći ono što mislim?

Je li odgovor “Ne znam.” u redu?

Naš je zadatak, kao trenera i facilitatora, osigurati prostor u kojem je ne znam sasvim u redu. U radionicama i sesijama koje vodimo, polaznici znaju da je sve dopušteno – čak i reći nešto što “nije savršeno” ili nije očekivano. Upravo u toj slobodi rađaju se čuda. U tim sigurnim okruženjima ne rastu samo pojedinci nego i timovi – timovi koji otvoreno dijele ideje i mišljenja bez straha od osude. Zato, dragi moji, naš svijet treba više nježnosti. Nježnosti prema sebi i prema drugima. Kad postavljamo pitanja, neka budu s pažnjom i poštovanjem. Kad odgovaramo, neka odgovori budu proces, a ne konačna presuda. Jer kroz proces dolazimo do odgovora – i do sebe.

Samo jedno upozorenje: izbjegavajmo osuđivanje. Zašto? Jer osuđivanje ponižava, a osjećaj poniženosti je na samom dnu emocionalne ljestvice – niže čak i od osjećaja nakon što shvatite da ste na dijeti, a netko vam donese čokoladnu tortu. Kad god čujem ne znam, ne vidim to kao prepreku. Vidim to kao poziv. To je prilika za zajedničko istraživanje, kreativnost i otkrivanje potencijala. Nesigurnost tada postaje snaga, a svaki, čak i “nesavršen” odgovor, otvara vrata nečemu nevjerojatnom.

Dakle, što vi mislite? Je li vaše ne znam početak vašeg puta prema nečemu što još niste ni zamislili? Kada ste zadnji put rekli ne znam? I što bi se dogodilo kad biste odjednom – znali?

Autor teksta: Goran Kliškić, LQ trener i coach