Koje su prednosti inkluzivnosti u kompanijama koje potiču raznolikost?
Ljudi s različitim obrazovanjem, porijeklom, radnim iskustvom, stručnim znanjem i drugačijim pogledom na život donose drugačija rješenja u radnoj sredini.…
U našem govoru postoje rečenice i glase otprilike ovako: „odradila sam to…“, „odradit ću već nekako…“, „to treba odraditi…“ Je li nam se sve u životu svelo na odrađivanje? Odrađivanje posla, poslovnih ručkova, kava s prijateljima, rođendana i tako redom. Kao da se obrazac takvog ponašanja prelio s jednog segmenta života na drugi. Ponekad nam neki ljudi nisu dragi. Moramo ići na formalni događaj, znamo da ćemo ih sresti i da nema nikakve šanse da izbjegnemo razgovor s njima. Što tada radimo? Većina pomisli: „Ne mogu iz svoje kože, odradit ću tih 5 minuta, izdržati. Zadovoljit ću formu i sve oko sebe i idemo dalje.“
Odrađivanje posla
Odlazak na radno mjesto, izvršavanje radnih zadataka, prisustvovanje na sastancima…
Sve se to počelo svoditi na puko odrađivanje posla bez imalo entuzijazma ili početnog žara koji ste osjećali kada ste se tek zaposlili u sadašnjoj tvrtki.
“Samo da još to odradim…”, „odradila sam to…“, „odradit ću već nekako…“, „to treba odraditi…“
U tim rečenicama postoji odsutnost želje, odsutnost strasti da se nečime bavimo. No postoji pritisak da moramo (od)raditi nešto što nam je teško ili što ne želimo.
I ne treba sve biti lako, nije život lak. Pitanje je samo koliko smo usmjereni na ono što volimo, gdje možemo uložiti svoju strast. U čemu vidimo smisao? Ako cijelo vrijeme nešto odrađujemo, stalno nešto moramo, postajemo frustrirani i depresivni.
Život ide kao da ga odrađujemo i pitamo se ima li života prije smrti.
Prilagođavamo se nekim normama, obiteljskim pravilima, pravilima podneblja u kojem živimo, pravilima kompanije i očekivanjima okoline koja se grade godinama. I onda je teško razočarati sve oko sebe. Teško je tražiti nešto za sebe, biti svoj i ostvariti svoje ideje. Lakše je pokoriti se i bez riječi odrađivati dalje. Svugdje oko nas ima više lagano rezigniranih ljudi, uvučenih u jednu “ladicu“, nego stvarno sretnih ljudi, koji aktivno žive svoj život. Pa nam onda bude drago i lakše što nema više sretnih ljudi jer nam “kvare” osjećaj. Pokazuju da se može, pokazuju ono što sami nismo uspjeli. I onda su nam drugi krivi – država nam je kriva, i roditelji, i ljudi na poslu ili neki drugi o kojima čitamo u novinama.
Introspekcija
Teško se pogledati iznutra. Teško je priznati svoju odgovornost. Ne želimo okriviti svoju lijenost ili svoju rastrošnost za neuspjehe u životu. Prikrivamo svoju podmuklost, svoju manipulativnost, svoju zloću. Borimo se sa svojom neodlučnošću. Zapravo ne želimo promijeniti svoju stvarnost.
A koji je drugi način za pokazati svoju ljubav prema sebi? Ako ne vidimo tko smo, uvijek ćemo upirati prstom na nekoga izvana i žaliti se, odrađivati posao i život s mukom. Odlaziti na posao s grčem u želucu i nevoljko se svakog jutra ustajati iz kreveta prema kolotečini u koju smo se sami zavukli i ne želimo izići iz njezine prividne sigurnosti. Ponekad je potreban tek jedan mali korak da bacite pogled prema sebi. Life coaching ili business coaching mogu biti od velike pomoći na putu promjene i osvještavanja, ali glavni pokretač svoje promjene ste vi sami. Zato, analizirajte se!
Istražujte sebe, a mi (LQ) vam možemo pomoći na tom putu.
Autorica: Spomenka Žepec
